Eugenio López Arriazu boravio je u DHKP-ovoj rezidenciji tjedan dana u svibnju. Kako je bio zaokupljen prikupljanjem podataka za svoju novu knjigu Balkanski Borges, poslao nam je za blog svoj tekst o Zagrebu objavljen 2021. godine.
Zagrebačke skulpture
Zagrepčani su ludi za skulpturama. Kad sam se prije koju godina zatekao ondje, pažnju su mi naročito privukle dvije skulpture koje djeluju vrlo prirodno. Na ulici su i čini se da ne predstavljaju neke slavne osobe, kako je to uobičajeno. Jedna od njih prikazuje ženu na prozoru. Mlada, duge kose i bujna poprsja, naslanja se na prozorsku klupčicu i promatra prolaznike. Druga je također žena koja, s punđom, u dugoj haljini i s kišobranom kao štapom, šeće pješačkom puteljkom. „Napokon“, pomislio sam, „spomenik u čast malom čovjeku“.
Jednom poslije Dragan i Jenny, dvoje mojih prijatelja iz Hrvatske, rekli su mi kako se svi žele ovjekovječiti. Prvo je pekar dao izraditi kip sebe sama kako poslužuje u pekarnici. Potom je jedan od njegovih kupaca naručio kip koji ga prikazuje kako kupuje u pekarnici. I u redovima samoposluga bilo je sve više kipova. Jedna blagajnica, shvativši da se red ne pomiče jer sve su to sami kipovi, posjela je svoj kip za blagajnu. Netko je osmislio jednostavnu tehniku modeliranja i trgove su prekrile skulpture pasa koji se njuškaju, trčkaraju i podižu nogu prema stabalcima. Vijeće roditelja jedne škole usuglasilo se da bi sva njihova djeca trebala imati svoj kip u svojoj klupi. I učitelj je postavio kip koji ga prikazuje kako drži nastavu.
Ta ludost uzimala je sve više maha. Zagrepčanima više nije bilo dovoljno to što imaju svatko po jednu svoju skulpturu, željeli su ih imati više. „Pa ja nisam samo učitelj“, objašnjavao je učitelj. „Ja se ustvari ne želim ovjekovječiti samo kao kupac“, govorio je original one skulpture koja preuzima vrećicu s kruhom. Poput mirisa koji ostaje za njima, ljudi su svud za sobom ostavljali skulpture: u kupaonici kako peru zube, u krevetu kako vode ljubav pa kako ulaze i izlaze iz tramvaja. Čak je i predsjednik postavio svoj kip u ured, doduše bez lica jer bojao se da ga ne optuže da želi i dalje ostati na vlasti.
Malo pomalo, Zagreb se zakrčio. Kažu mi da se vlada već izmjestila u Dubrovnik. Svi odlaze iz Zagreba jer u njemu više nema mjesta, a naravno nitko ne želi uništiti skulpture. Dragan i Jenny pozdraviše se sa svojim kipovima i odoše u Makarsku, u Draganov kraj. „Nikad se više neću osjećati tako živ, tako umnožen“, povjerio mi se Dragan nostalgično.
U Zagrebu će međutim ostati skupina radnika zadužena za održavanje kako bi skidali prašinu i golublji izmet sa skulptura. Opravdana su očekivanja da grad postane prava turistička atrakcija. Već se čak razmatra dodavanje ovih novih balkanskih Pompeja na popis Svjetske kulturne baštine, kao jedinog svjedočanstva izvorne umjetničke žice hrvatskog naroda.
Iz ¡Arre, mis demonios! (Zli dusi, bježte!)
/ Buenos Aires, neiscrpna digitalna izdanja, 2021./
Prevela Željka Somun
留言