S prvim danom ožujka na trotjedni boravak u DHKP-ovoj rezidenciji stigla je Mima Simić - književnica, prevoditeljica, filmska kritičarka, šaptačica mačkama..., koja živi između Berlina i Kalifornije. Pustimo je da nam se sama predstavi...
Isusati, uopće ne znam kako da se opišem – najradije bih citirala Emily Dickinson, I am Nobody – jer se tako najistinitije osjećam onkraj jezika i žanra biografske crtice. Ali, evo da ti dam fragmente svojeg javnog postojanja na svijetu.
Književna proizvodnja: Pustolovine Glorije Scott (AGM, 2005) – napisala sam je sa šesnaest godina, objavila puno kasnije, što najbolje govori o trajnoj kvaliteti teksta (hehe) ili možda više o bezvremenosti detektivskog žanra. Priče su adaptirane za strip (Ivana Armanini), za radio (Ivan Velisavljević, Radio Beograd), a animirana adaptacija Pustolovine Glorije Scott: Umorstvo u katedrali, iz laboratorija genija Matije Pisačića, imala je premijeru u Annecyju 2020.
Kratke priče objavljene u brojnim domaćim i inozemnim publikacijama i antologijama.
Filmska kritika – dobitnica nagrade Vladimir Vuković; objavljivala u Zarezu, Hrvatskom filmskom ljetopisu, Feral Tribuneu, Kulturpunktu, VoxFeminaeu, Sarajevskim sveskama, i hrpi drugih online i tiskanih publikacija kojih se više ne sjećam jer je jedan od simptoma perimenopauze i brain fog. Filmsku kritiku još uvijek katkad pišem, ali manje otkad prevodim filmove; prevoditeljsko i kritičarsko oko rijetko se podudare. Inače, fun fact: jedina domaća prevoditeljica nominirana za Oscara! (Možda ga i dobijemo večeras, danas su dodjele – prevodila sam na engleski Čovjeka koji nije mogao šutjeti, prvi hrvatski film nominiran za Oscara od samostalnosti). Prevođenje filmova najbolja je sinteza posla i zadovoljstva – em što gledam domaće filmove prije svih ostalih, i u raznim fazama montaže, a to mi je kao filmskoj kritičarki posebno zanimljivo, em što sudjelujem u promociji domaće kulture u bijelome svijetu.
Književno prevođenje: malo, ali intenzivno. Osobna sam prevoditeljica tekstova Ivane Sajko na engleski jezik – osim izvedbenih tekstova prevela sam njezin Ljubavni roman, koji nam je bio u najužem izboru za Dublin Literary Award – u rezidenciji radim na prijevodu Malih smrti (radni naslov: Every Time We Say Goodbye). Ivanini tekstovi su izazovni: ritmični, cirkularni, siloviti, tečni; u Malim smrtima rečenice se rastežu do desetak kartica, i to traži posvećenost, fokus i OCD, koji srećom imam. Također, pomaže i činjenica da se Ivana i ja družimo u Berlinu i da je mogu konzultirati u svakom trenutku oko značenja i implikacija teksta – a golemu ulogu igra i naša urednica Katy Derbishire, i sama izvrsna prevoditeljica, koja svaku boru u mom engleskom ispegla kao najbolja plastična kirurginja, bože jesam li ja stvarno ovo sad napisala.
Drugi javni poslovi: dvadesetak godina moderacijskog staža na filmskim i književnim festivalima (omiljeni FEKP i Krokodil); najljepši posao na svijetu – vodila sam razgovore s gomilom fenomenalnih stranih autora i ica, kao što su Margaret Atwood, Lionel Shriver, Ali Smith, Bernardine Evaristo, Leïla Slimani, Hanif Kureishi, Colum McCann, Etgar Keret, Jo Nesbø, Ian Rankin i vjerojatno svim našim postjugoslavenskim.
Par sezona prije selidbe u Berlin vodila Peti dan, vodila filmsku emisiju Zvuk celuloida na HR2.
Comments